Depresija kod mladih i djece

Pričajući o depresiji želimo osvijestiti osobe koje boluju od te bolesti da potraže pomoć, a na društvenoj zajednici je obaveza da potrebnu pomoć i osigura.

Važna je podrška roditeljima u ranim godinama djetetova života, edukacija o mentalnom zdravlju u školama, radnoj sredini, obitelji. Potrebna je posebna skrb za osobe pod rizikom, sprječavanje društvene izolacije i stigmatizacija oboljelih.

Depresija je bolest koja pogađa oba spola, sve dobne skupine, sve društvene slojeve i sve zemlje svijeta.

Stigma i diskriminacija koje prate sve mentalne bolesti, pa tako i depresiju, dovode do kasnijeg prepoznavanja simptoma, odgađanja traženja pomoći, uslijed čega bolest traje duže, liječi se teže a može dovesti i do faze samoubojstva.

Depresija je ozbiljan psihički poremećaj. Kod mladih i djece javlja se češće nego što mislimo, približno u 2% djece, podjednako kod dječaka i djevojčica. U adolescenciji imamo zastupljenost od 4-8% mladih, omjer između mladića i djevojaka iznosi 1:2.

Na žalost, samo jedna od pet mladih depresivnih osoba se liječi. Odrasli sami traže pomoć, dok djeca i mladi ovise o svojim roditeljima, nastavnicima, liječnicima, koji o njima skrbe, da prepoznaju skrivenu patnju. Razgovor o problemu i pružanje podrške prvi je korak.

Loša raspoloženja, tuga, burne reakcije, normalni su dio odrastanja, ali depresija je nešto drugo. Kod djece nastupa postupno i teško ju je prepoznati. Moguće je da se radi o depresiji ako žalosno ili razdražljivo raspoloženje, gubitak interesa za svakodnevne aktivnosti, traje najmanje dva tjedna uz slijedeće znakove: Umor, gubitak energije, iscrpljenost, nesposobnost koncentracije, osjećaj bespomoćnosti, krivnje, samopredbacivanja, promjene apetita s vidljivim padom ili porastom tjelesne težine, promjene navika spavanja, buđenje noću, rano buđenje ujutro, misli o smrti i samoubojstvu, pokušaj samoubojstva.

Depresivna djeca izgledaju žalosna, govore monotonim glasom, usporeni su. Izražavaju simptome tjeskobe, straha, nekada dosade.

Žale se na lošu koncentraciju, nedostatak pažnje, školski neuspjeh. Često je depresija praćena tjelesnim smetnjama: bolom u trbuhu, glavoboljom. Depresivna djeca često imaju želju za smrću i to i kažu ako ih pitate.

Preokupiranost vlastitim tijelom je česta i spušta se u sve raniju dob. Utjecaj medija na oblikovanje kriterija ljepote je veliki i objavljivanje savršenih fotografija vršnjakinja pogoršavaju stanje. Nisko samopoštovanje je svakako znak za uzbunu. Djeca sama sebi govore da su glupa, ružna, da ih nitko ne voli.

Adolescenti se pokušavaju "sami liječiti" alkoholom i drogom. Time upadaju u još veći problem. Prisutno je zanemarivanje vanjskoga izgleda, bježanje od kuće, drastične promjene ličnosti, poklanjanje vrijednih stvari, prijetnje ili pokušaj samoubojstva. Uzroci depresije: nasljeđe, utjecaj hormona, stres, loš odnos dijete-roditelj, poremećeni obiteljski odnosi, razdvajanje ili gubitak bliske osobe, zlostavljanje, nizak socioekonomski status, narušeno fizičko zdravlje.

Faktori zaštite od pojave depresije: roditeljska briga za dijete, razvijanje njegova samopouzdanja, samopoštovanja, briga cijele zajednice u cilju osiguranja adekvatne stručne potpore.

Što činiti kod sumnje na depresiju:

  • Ohrabrite svoje dijete da podijeli s Vama svoje osjećaje.
  • Potražite pomoć liječnika, razrednika, psihologa.
  • Mladoj osobi je najvažnije znati da ima podršku svoje okoline, osobito svojih roditelja.
  • Treba joj pokazati da brinemo o njoj, da nam je važna. Vaše dijete trpi, zato trebate imati strpljenja, unatoč tome što ne bude uvijek lako.
  • Potičite druženje s vršnjacima, tjelesnu aktivnost, dodatne aktivnosti van školskoga programa.
  • Pokažite razumijevanje, pružite podršku, nikada ne odustajte, jer Vaše dijete Vas treba!

Niti jedna bolest nije sramota! Depresiju nemojte podcijeniti!

Izvor https://www.dinamikom.eu

Pneumokokne infekcije

ŠTO JE TO PNEUMOKOK?

Pneumokok-Streptococcus pneumoniae, najznačajnija je bakterija kao uzrok bolesti u djece do 5 godina. Ona ne mora uvijek izazvati bolest. Može biti samo prisutna u sluznici nosa djece i odraslih osoba. Na taj način predstavlja opasnost po okolinu.To se naročito odnosi na zimske mjesece.S jedne osobe na drugu prenosi se kapljičnim putem. Znači kašljanjem, kihanjem.
Koje su najčešće pneumokokne infekcije ?
Najčešće su infekcije gornjeg djela dišnog sustava. Za djecu mlađu od tri godine karakteristično je najčešće je to akutna upala uha od koje svako dijete oboli barem jednom, a neka i po nekoliko puta.
Zašto je to tako?
Tome pogoduje oštećenje sluznice dišnih puteva prethodnom virusnom infekcijom kao i anatomska osobitost. Eustachijeva tuba povezuje gornji dio ždrijela gdje se pneumokok nastanjuje sa šupljinom srednjeg uha.Stoga nas ne smije čuditi da se nakon bezazlene prehlade izazvane virusom razvije bakterijska upala uha. Roditelji pritom obično krivo zaključuju da je trebalo antibiotik dati prije pa se bolest ne bi razvila. No treba napomenuti da se ne može za svaku virusnu upalu koristiti antibiotik jer zbog prevelike upotrebe antibiotika mnoge su bakterije već otporne na mnoge od njih. Jedna od primjera je i spomenuti pneumokok kojega je danas vrlo teško liječiti baš zbog njegove rezistentnosti, odnosno otpornosti na mnoge antibiotike. Upala uha uzrokovana pneumokokom zauzima jednu trećinu u sveukupnoj pojavi i obično su to najteži oblici. U starije djece su češće upale pluća i upale sinusa. Osim upala dišnog sustava bakterija može ući u krv pri čemu nastaje bakterijemija te mogućnost prolaska uzročnika do moždanih ovojnica te nastanka meningitisa.             
Najbolji način zaštite od invazivne pneumokokne bolesti je cijepljenje. Cjepivo takve vrste za zaštitu starije djece i odraslih postoji na tržištu već dvadesetak godina. No unazad par godina se pojavilo cjepivo i za djecu mlađu od dvije godine.Od prije godinu dana dostupno je i na našem tržištu pod nazivom Prevenar.
Što je PREVENAR?
PREVENAR  je sedmovalentno cjepivo protiv pneumokokne bolesti.               Namijenjen je aktivnoj imunizaciji za sprječavanje invazivnih bolesti uzrokovane bakterijom Streptococcus Pneumoniae ( sepsa, meningitis, prodor bakterija u krv ). Naročito su ugrožena djeca od 2 mjeseca do 2 godine, te visokorizični bolesnici u dobi od 2 do 5 godina.
Cijepljenjem se može smanjiti pojava pneumokokne bolesti uzrokovane cijepnim sojevima a postoje podaci kako ovo cjepivo smanjuje pojavu upale pluća te upale srednjeg uha.
Prema podacima 75% invazivnih pneumokoknih infekcija uzrokuju sojevi koji su sadržani u cjepivu.
Daje se u obliku intramuskularne injekcije. Kod dojenčadi u natkoljenicu a kod male djece u rameni mišić.
Broj doza ovisi o dobi kada se cjepivo počinje primjenjivati.
Dojenčad u dobi od 2 do 6 mjeseci cijepe se s tri doze, s vremenskim razmakom između doza od najmanje 1 mjesec  i docjepljivanjem u drugoj godini života (15 do 18 mj).
U dobi od 7 do 11 mj cijepe se s dvije doze, s vremenskim razmakom od najmanje 1 mjesec  i docjepljivanjem u drugoj godini života.
Djeca u dobi od 12 do 23 cijepe se s dvije doze, s vremenskim razmakom između doza od najmanje 2 mjeseca.
Djeca u dobi od 24 mjeseca do 5 godina cijepe se jednom dozom cjepiva.
Neželjene reakcije mogu se podijeliti na lokalne i sustavne kao i kod drugih cjepiva. Od lokalnih reakcija moguće je crvenilo, lagano otvrdnuće, lokalna osjetljivost. Od sustavnih reakcija rijetko je moguća temperatura, proljev, povraćanje, osip.
Moguća je istovremena primjena Prevenara s drugim pedijatrijskim cjepivima, kako inaktiviranim tako i živim atenuiranim.
Kontraindikacije: akutna bolest
Kada je dijete najbolje cijepiti?
Učestalost pneumokokne bolesti je najveća baš u najranijoj dobi, a tada je i bolest najopasnija. Stoga je najbolje dojenče cijepiti nakon 2 mjeseca života ako se unaprijed zna, odnosno planira da će dijete s godinu dana krenuti u dječji kolektiv, tj.dječje jaslice.
Koliko je cjepivo učinkovito?
Na temelju provedenih ispitivanja ovo bi cjepivo moglo spriječiti 70% teških infekcija izazvanih pneumokokom. Cijepljenjem se smanjuje poboljevanje od upale pluća i upale uha. Jako je važno da se smanjuje njegovo prisustvo u gornjem djelu ždrijela te se smanjuje mogućnost oboljevanje osoba iz okoline, starije bolesne osobe i imunološki slabije. Za njih zaraza navedenim uzročnikom može biti kobna. Tako da štiteći djecu štitimo i odrasle osobe!
U djece starije od 5 godina pneumokokne su infekcije rjeđe, ali to ne znači da oni ne oboljevaju.
Pneumokok ponovno postaje značajniji uzročnik infekcija u dobi iznad 65 godine, a uzrok tome je slabljenje prirodne imunosti.
Kako se liječi?
Kao i sve druge bakterijske bolesti liječe se primjenom antibiotika. Prije pronalaska penicilina umiralo se od teških upala pluća i gnojnih meningitisa.

 

Sport i zdravlje djece i mladih

SOS Kinderdorf International

Svijet se nalazi pred novim izazovima kako očuvati i unaprijediti zdravlje ljudi.U razvijenom svijetu promijenio se način života.Bolji životni standard nije iskorišten i za promicanje nove kvalitete zdravlja, te se nalazimo pred novim pandemijama nezaraznih bolesti kao što su:debljina, bolesti srca i krvnih žila, šećerna bolest, karcinomi, osteoporoza.Za mnoge od nabrojenih bolesti poznat je uzrok, ali nema dovoljno razrađenih preventivnih programa s obzirom da nastaju neprimjetno. Posljedice su dugoročne, te je od velike važnosti na vrijeme ih uočiti ili još bolje spriječiti njihov nastanak. Mnoge od njih povezane su s prevelikim energetskim unosom i neadekvatnom prehranom.S druge strane, u današnjem životu čovjeka sve je manje kretanja, odnosno gubitka kalorija. Iz toga proizlazi, da fizička aktivnost, kretanje, bavljenje sportom neosporno utječe na zdravlje čovjeka, posebno djece i mladih. Slijedom toga, nameće se zaključak da je od važnosti razvijati masovni, amaterski sport i što više djece i mladih uključiti u sportske aktivnosti.Na žalost, danas smo svjedoci sve veće profesionalizacije sporta u svrhu postizanja vrhunskih rezultata i materijalne dobiti.Sve se manje provodi duh olimpizma „Važno je sudjelovati“, a sve je veći pritisak na djecu i sportaše s porukom „Važno je pobijediti“.                                                                                                                                          Želimo li biti civilizirano društvo i društvo odgovornosti za budućnost naše djece moramo djelovati i posvetiti se omasovljenju sporta, jer to na kraju predstavlja korist i za pojedinca i za društvo u cjelini. Mnogobrojni su razlozi koji govore u prilog bavljenja sportom.Fizička aktivnost prevenira prekomjernu debljinu u djetinjstvu i naravno u odrasloj dobi.Sport razvija samosvijest i smanjuje anksioznost i stres.Uči dijete kako pobjeđivati ali i prihvaćati poraz, uči ga fair-play-u u igri i životu, razvija prijateljstvo. Djeca koja se bave sportom imaju zdravije navike hranjenja, manje puše, manje konzumiraju alkohol, manje poboljevaju. Sportski programi dovode kod mladih ljudi do razvoja vještina, timskog rada, samodiscipline, bolje socijalizacije u društvu. Sport ispunjava društveni život mladih i ne prepušta ih negativnim socijalnim pojavama i kriminalu, u njima potiče pozitivniji pristup životu. Na razini lokalne zajednice je potrebno osmisliti programe za veće uključivanje djece i mladih bavljenju sportom i to naravno besplatno, bez učešća roditelja. Sponzori bi trebali donacijama poticati takove aktivnosti, a ne samo vrhunski sport, koji ionako okreće veliki novac u rukama pojedinaca. Iz svega proizlazi da sport valja iskoristiti u promicanju zdravlja i razvoja djece. Svjetski sportski kongres koji je održan u Arnhemu 2002.g. u organizaciji Međunarodnog olimpijskog komiteta donio je Deklaraciju koja ističe;“ Sportska se zajednica suočava s novim društvenim izazovima poput javnog zdravstva, pravednosti, tolerancije i očuvanja okoliša, koji traže razuman odgovor masovnog i elitnog sporta.“Trenutno je od osobite važnosti najnovija inicijativa Svjetske zdravstvene organizacije uvrštavanja tjelesne aktivnosti među prioritetne zadaće, u svrhu suzbijanja globalno povećanog tereta nezaraznih bolesti, kako u razvijenim zemljama, tako i u zemljama u razvoju. To je novi izazov i golema mogućnost za sportski pokret u cjelini, a osobito za dostupnost sporta svakome. Aktivna uloga u ovom području može jedinstveno i značajno doprinjeti unapređenju javnog zdravstva i u isto vrijeme ojačati   društveni kredibilitet i odgovornost za sport u cjelini.

Dr.Mirjana Kolarek Karakaš

Bolesti srca i krvih žila

SOS Kinderdorf International

Bolesti srca i krvnih žila vodeći su uzrok poboljevanja i smrti, kako u Europi tako i u Hrvatskoj.Njihov udio u ukupnoj smrtnosti u 2004.godini iznosio je u RH 50,2%.
Radi se zapravo o globalnom javnozdravstvenom problemu, drugim riječima, on i na svjetskoj razini predstavlja prioritetni zdravstveni problem.One zemlje, koje kroz duže vremensko razdoblje provode mjere sprječavanja nastanka bolesti  i promiću
zdrav način života svojeg stanovništva, dokazuju da je moguće smanjiti poboljevanje i smrtnost od bolesti srca i krvnih žila.
Za nastanak svake bolesti ili bolesnog stanja postoje čimbenici na koje se može i postoje oni, na koje se ne može utjecati.  Želimo li u društvu promicati zdravlje, prije svega moramo kod ljudi razviti svijest, da su dobrim dijelom i sami zaslužni za to.
Uzmemo li bolesti srca i krvnih žila, čimbenici na koje možemo utjecati su:pušenje,
povišeni krvni tlak, povišene masnoće u krvi, debljina,nepravilna prehrana, tjelesna
neaktivnost i šećerna bolest. Odgovornost je dakle i na pojedincu, kao i cijelom društvu,
da se poduzmu aktivnosti u cilju smanjenja pobola i smrti. Pravilna prehrana od najranije dobi, pojačana fizička aktivnost, izbjegavanje rizičnih čimbenika, najbolja su zaštita od nastanka bolesti.
Poznati američki kardiolog 20.stoljeća dr.Paul Dudley White je rekao:»Bolest srca prije dobi od 80 godina nije Božja volja, nego rezultat naših vlastitih pogrešaka.»
Želimo li produljiti život i poboljšati kvalitetu života, moramo biti svijesni da moramo
promijeniti način života.Ključno je u tome da treba uključiti u to čitavu obitelj, a ne samo pojedinca, kojeg svakako treba upoznati s nastankom moguće bolesti, mogućnostima liječenja i potrebi i načinima izbjegavanja rizika. I cjelokupna društvena
zajednica mora biti dio toga, kako svojim djelovanjem, tako i financijskom potporom.

Zaštita djece i trudnica od neionizirajućih zračenja

Nije teško utvrditi da danas nad zdravljem prevladavaju prioriteti interesnih skupina.
Ovim želimo skrenuti pažnju, na jedan dio neionizirajućih zračenja poznatim pod nazivom elektromagnetska polja EMP od 0 do 300 GHz ( gigaherca) i na činjenicu da
se danas tim problemom u Hrvatskoj premalo bavimo.Ovdje se ne misli na prirodno EMP i onim vrstama polja, koja se koriste u medicinskim postupcima.
Skrećem pažnju na mogući štetni utjecaj korištenja mobilnih aparata kod djece.
Iznosim citat iz Liječničkih novina « Medicinski je dokazano da su djeca, zbog razvojne faze, osjetljivija na fizikalne i kemijske faktore iz okoliša od odraslih, uključujući i EMP. Snažan razvoj elektroenergetike i telekomunikacija glavni je uzrok elektromagnetskog zagađenja okoliša, koje je od početaka 20. stoljeća do danas u neprestanom porastu.
Stavovi o zaštiti djece od EMP-a u Europi i svijetu
Poznato povjerenstvo britanske vlade (Stewartovo povjerenstvo)mijenjalo je tijekom vremena svoje stavove da bi u odnosu na djecu zaključilo:
Ako se trenutačno i ne raspoznaju štetni utjecaji uporabe mobilnog telefona, djeca su zasigurno osjetljivija, jer je njihov živčani sustav u razvoju, veća je apsorpcija energije
u glavi i duže su vremena izložena. U skladu s našim načelom opreza, vjerujemo da će
se široka uporaba mobitela za nebitne potrebe djece nastojati spriječiti.Također preporučujemo da se mobilna industrija odvrati od promidžbe usmjerene prema djeci.
Mišljenja sam , da naša javnost zaslužuje, u najmanju ruku barem takovu poruku.
Rusko povjerenstvo na čelu s poznatim znanstvenikom Grigoryjevim snažno sugerira
načelo opreza, zabranu uporabe mobilnih telefona djeci i trudnicama.
Završila bih citatom iz Konferencije u Monaku 2006.g pod nazivom» Building a Europe for and with children»

PRAVO DJECE NA ZDRAV RAZVOJ SVIH TJELESNIH,DUŠEVNIH I DUHOVNIH SPOSOBNOSTI MORA IMATI PRIORITET
PRED GOSPODARSKIM I STRANAČKOPOLITIČKIM INTERESIMA.

Što je zdravlje?

SOS Kinderdorf International

Zdravlje nije samo odsustvo bolesti.Ono je puno više od toga.Bez zdravlja, sve ostalo je ništa. Ne kaže se uzalud :Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu.
Zdravlje je određeno našim nasljeđem, okolinom u kojoj živimo i načinom ponašanja odnosno stilom kojim živimo. Neobično je važno kakvu hranu jedemo, kakvu vodu pijemo, kvaliteta zraka koji udišemo. Važno je, naravno i kako živimo.
Hrvatska je mala zemlja, ona ne može biti svjetska sila u osvajanju svemira ili izgradnji
putničkih aviona, ali može biti primjer svijetu, po zaštiti svoji resursa, prije svega ljudi,  te zraka, vode i tla.Osobitu skrb treba voditi o djeci.Sprječavanje većine kroničnih bolesti započinje već u djetinjstvu. Već od najranije dobi,  treba djecu učiti zdravoj prehrani i zdravom načinu života, i naravno pokazivati to svojim primjerom.Djecu najbolje odgajamo, ako hodamo uz njih.

Dr.Mirjana Kolarek Karakaš, spec.pedijatar

Noćno mokrenje

SOS Kinderdorf International

Noćno mokrenje ( Enuresis nocturna ) je nehotično mokrenje u krevet za vrijeme sna, kod djece iznad navršene pete godine života. Može se produžiti i do školske dobi, ali to je krajnja granica da se nešto učini, želimo li svojem djetetu omogućiti zdravije i sretnije djetinjstvo, uz suhe noći. Ako kontrola mokrenja nije nikada uspostavljena, govorimo o primarnoj enurezi, a ako dijete počne ponovno mokriti u krevet nakon suhog perioda od šest mjeseci radi se o sekundarnoj enurezi,  koja obično nastaje uslijed nekog stresa.
Istraživanja o učestalosti noćnog mokrenja pokazuju da 7 do 15 % djece u Hrvatskoj ima taj problem.Kod dječaka se javlja dva puta češće nego kod djevojčica. Na žalost u javnosti se o tome vrlo rijetko govori budući, da je često popraćeno sramom i neugodom. Kako bi se kvalitetno pristupilo rješavanju ovog zdravstvenog problema od velike je važnosti povećati svijest o njegovu postojanju, te naučiti djecu i roditelje kako da ga pokušaju riješiti i naravno srušiti vjerovanje da je to sramota i još gore da tu ionako nema pomoći i čekati da prođe samo od sebe.
Nekada se mislilo da psihičke promjene dovode to toga, no međutim radi se zapravo o obrnutom procesu. Ne učinimo li ništa, te ostavimo dijete samo, s njegovim problemom, mogu se javiti psihički poremećaji. Najvažnija poruka koju želim ovim putem poslatijest , da se noćno mokrenje može liječiti. Promijenjeni je oblik lijeka, te se sada koristi u obliku tableta, što je za dijete jednostavnije od dosadašnjeg spreja za nos.


Kontrola mokrenja

Da bi se uspostavila kontrola mokrenja neophodna je uredna funkcija triju sustava:

1 Regulacija stvaranja mokraće
2 Uredna funkcija mokraćnog mjehura
3 Buđenje kod osjećaja punog mjehura

Noću je naime, smanjeno stvaranje mokraće i do 50 % u odnosu na dnevnu količinu.Za to je odgovoran antidiuretski hormon žljezde hipofize, koji se noću pojačano izlučuje.
U slučaju da je količina izlučenog hormona preniska, stvara se više mokraće , kapacitet mjehura ne može zadržati toliku količinu i dijete se pomokri u krevet. To osobito vrijedi za tvrde spavače.
Sposobnost da se voljno mokri razvija se između druge i treće godine, tako da nakon navršene treće godine većina djece ima razvijenu kontrolu mokrenja i danju i noću.


Učestalost pojave

To je dosta česti problem u djece:
20 % petogodišnjaka
10 % desetogodišnjaka
  2 % petnaestogodišnjaka , a imaju ga i neki odrasli.

Uzroci nastanka:

Noćno mokrenje se najčešće nasljeđuje. Dvije trećine djece s noćnim mokrenjem imaju sniženo izlučivanje antidiuretskog hormona noću, i kao posljedicu povećano stvaranje mokraće noću. Jedna trećina djece ima smanjeni kapacitet mjehura noću, dok je danju uredan. Često se vidi da se i jedni i drugi teško bude, tj.tvrdo spavaju. Kao mogući uzročnici spominju se: zadržavanje stolice (obstipacija), usporen psihomotorni razvoj, sindrom hiperaktivnosti, bijeg pažnje, otežano disanje u snu.
Ako je dijete uspostavilo kontrolu mokrenja, te je nakon 6 mjeseci ponovno počelo mokriti u krevet mora se misliti na moguću upalu mokračnih puteva, šečernu bolest, stres. Treba misliti i na moguće abnormalnosti u građi mokraćnog sustava

Što treba uočiti ?

Dakle kod takvog djeteta treba popratiti koliko puta danju mokre, da li se teško bude iz sna, da li imaju tvrdu stolicu ili nemaju stolicu po nekoliko dana, da li hrču ili ostaju bez zraka u spavanju.Važno je misliti radi li se o hiperaktivnom djetetu ili djetetu s poremećajem u razvoju ili djetetu sklonom upalama mokračnih puteva.Danju treba popratiti učestalost mokrenja ( za dijete od pet godina normalno je da mokri 4-7 puta dnevno ), da li ima prisilni nagon ili hitnost, oklijevanje kod započinjanja mokrenja, napinjanje, slab mlaz, prekinuti mlaz, manevre zadržavanja, osjećaj nekompletnog pražnjenja, kapanje iza mokrenja, bol kod mokrenja. Navedeni podaci pomoći će liječniku za usmjeravanje na potrebne dodatne pretrage i za odabiranje pravilne terapije.

Pristup takvom djetetu?

Radi se uglavnom o vrlo senzibilnoj i emocionalno zahtjevnoj djeci.Iskazuju li roditelji otvoreno svoje nezadovoljstvo razvit će osjećaj krivnje i smetnje se čak mogu još i pogoršati. Stoga se preporuča smireni i blagi pristup, bez pritiska, ali uz stanovitu dozu čvrstine, da bi dijete shvatilo da mora preuzeti dio odgovornosti za posljedice mokrenja u krevet. Korištenje pelena noću se ne preporučuje, jer time izostaje osjećaj neugode koji se javlja zbog mokre piđame, sprječava se razvoj refleksa uspostave kontrole mokrenja, te problemi traju duže. Buđenje preko noći se ne preporuča .

  • Savjet za roditelje:
    Ne čekati da noćno mokrenje prođe samo od sebe, jer lijek postoji
    Ne tajiti problem i stvarati kod djeteta osjećaj krivnje i sramote
    Ne kažnjavati dijete i posramljivati ga
    Potražiti savjet liječnika, otkriti uzrok problema i započeti s liječenjem
  • Savjet za dijete:
    Ne skrivati problem od roditelja i liječnika
    Nemojte osjećati krivnju jer za to nema razloga
    Ne izbjegavati druženje s ostalom djecom   
    Nemojte se osjećati manje vrijednim                         

Liječenje

U slučaju da se kod djeteta radi samo o noćnom mokrenju, a pretragama je ustanovljeno da nema drugih problema niti znakova organske bolesti , potrebno je poduzeti liječenje.Enureza se može liječiti dezmopresinom, sintetskim nadomjestkom
antidiuretskog hormona koji se primjenjuje u obliku tableta.Ako ne dobijemo odgovor na takav vid liječenja može od koristi biti elektronička naprava koja registrira vlagu i daje zvučni signal čim dijete počne mokriti u krevet.Na taj način se dijete uvježbava na buđenje pri početku mokrenja.
Ako se kod djeteta utvrdi mani kapacitet mokračnog mjehura, moguće je sprovesti liječenje lijekovima, koji opuštaju mišiće mjehura.Potrebno je regulirati obstipaciju a i
druge moguće poteškoće poput otežanog disanja u snu.

Tri su važne poruke :

1. Potrebno je potražiti liječničku pomoć ako dijete mokri u krevet nakon navršene pete godine života
2. Noćno mokrenje najčešće nije uzrokovano psihičkom bolešću
3. Noćno mokrenje može se uspješno liječiti
4. Dijete nije krivo što mokri u krevet noću


Zaključak

Radi se o problemu koji ne ugrožava djetetov život ali svakako narušava kvalitetu života, kako samog djeteta tako i cijele njegove obitelji.Uspješno liječenje pridonosi
povratu djetetova samopoštovanja i uklanja važan uzrok stresa unutar obitelji.
Dugo se vjerovalo da se radi o psihičkom poremećaju, da dijete « plače kroz mjehur».
Danas to nije tako, ali je dokazano da noćno mokrenje može dovesti do psihičkih smetnji. Takva se djeca osjećaju različito od svoji vršnjaka, često su ljuta sama na sebe, osjećaju stid, promjenjivog su raspoloženja, kriju svoj problem. Ne sudjeluju u uobičajenim školskim aktivnostima, kampiranjima, ljetovanjima.
Nezamislivo je da danas, u eri razvoja vrhunske medicine i postojanja mogućnosti liječenja ne pomognemo djeci, da se riješe problema noćnog mokrenja koji baca sjenu na bezbrižnost njihovog djetinjstva.

Rješenje problema je na dlanu, samo ga treba uzeti. Problem treba otkriti, o njemu
podučiti djecu i roditelje, jednako tako, potaknuti liječnike da odbace neučinkovit stav čekanja i promatranja i poduzmu sve što je u njihovoj moći,  da svako dijete koji pati od noćnog mokrenja,  postane suho i sretno.

Mirjana Kolarek Karakaš dr.med. spec.pedijatar

Bez ljubavi i potpore i djeca se ubijaju

Samoubojstvo je posljedica tjeskobe i tuge. Kako u odraslih, tako i u djece. U manjem broju slučajeva, to su iskreno nesretna djeca, koja potiskuju svoje osjećaje. Djetetova okolina na žalost, često ne primjećuje njegovu usamljenost, nesigurnost, osjećaj odbačenosti, tugu. Većina te djece, zapravo ne želi umrijeti, već jednostavno skrenuti pažnju na svoje probleme. Dijete, potencijalni samoubojica, šalje znakove upozorenja da ima problem, ali neprepoznavanje ili negacija problema od strane njegovih najbližih, zamagljuje znakove koji na to upućuju. Nedavna samoubojstva djece uzdrmala su cijelu Hrvatsku. Kad se dogodi tragedija, često si postavljamo pitanje: Da li smo mogli nešto učiniti? Da li smo to mogli, na neki način spriječiti? No, ta pitanja stižu obično prekasno, za one kojih više nema. Uvijek se da činiti više od onoga, što činimo. S vremenskim odmakom od tih tragičnih događaja mogu samo potvrditi, da se od tada u društvu ništa bitno promijenilo nije. Tragedija je ostala na razini obitelji. Svjedoci smo, manje-više pasivnog promatranja društva na stanje mentalnog zdravlja, kako djece tako i mladih ljudi. Samoubojstvo se ne događa bez razloga. Ono je rezultat neadekvatnog djelovanja obitelji, škole i društva. Ne smijemo smetnuti s uma da je traumatično iskustvo Domovinskog rata povećalo dozu agresije u društvu, pa tako i u obitelji. O tome govori i podatak da je u Hrvatskoj 20-30 posto djece izloženo težim oblicima fizičkog, seksualnog ili emocionalnog zlostavljanja. U takovim okolnostima i dijete postaje puno agresivnije prema drugima ili postaje depresivno i autoagresivno. Jedan od problema u društvu, koji svakako utječe na razvoj djetetove osobnosti, je poremećena ljestvica moralnih vrijednosti. Po njoj, u životu je uspješan samo onaj koji ima mnogo novaca, bez obzira na način kojim ga je stekao. Nedovoljno se cijeni znanje, sposobnost, pomaganje prijateljima, odricanje za boljitak sviju. Na cijeni je prodornost, snalažljivost, umiješnost u okretanju novca. Posebno se cijene ljudi, koji su od ničeg, kao kakvi alkemičari, stvorili bogatstvo. Danas nije najbitnije ZNATI. Na pravoj cijeni je samo IMATI. Drugi od mogućih razloga je i taj što se pred djecu stavljaju, za njih više puta, previsoki ciljevi. Škola sve više preuzima samo edukativnu, a sve manje ima odgojnu ulogu. Imperativ je odličan uspjeh, a ne formiranje zdravog, poštenog, vrijednog, suosjećajnog člana društva. Moramo znati da su djeca šarena, za neke vještine, u većoj ili manjoj mjeri sposobna. Škola bi trebala dijete usmjeravati, skretati pažnju roditeljima za što je njihovo dijete sposobno, a za što nije. Pomagati u razvijanju onih osobina koje dijete posjeduje, s druge strane sprječavati nastanak nepoželjnih. Svaka škola bi trebala imati psihologa, koji bi u svakom razredu, jednom mjesečno održao predavanje o snalaženju u životnim prilikama i neprilikama, kako za djecu, tako i za nastavnike i roditelje, da bi svi zajedno sudjelovali u formiranju djetetove osobnosti, a ujedno i utjecali na stvaranje istinskih vrijednosti u društvu. Biti tinejđer, nije ni malo lako. To je razdoblje života, kada se vrlo često pomišlja na samoubojstvo. Zamišlja se vlastiti sprovod, žalost i suze onih koji su uzrok crnih misli. Vrijeme je to ulaska u svijet dvojbe, što je najteža životna zadaća. Prelazak iz djetinjstva u novi svijet, svijet odraslih. Svi se tome vesele, ali ga se istodobno i plaše. Tjeskoba je posljedica neznanja u načinu snalaženja, u tom svijetu natjecanja, okrutnosti i laži. Vrijeme je to kad se počinje tražiti smisao života. Na mnoga pitanja nema odgovora i tada je jedini bijeg, povratak u djetinjstvo u obliku duševnog poremećaja ili samoubojstvo. Mora se prihvatiti gorka istina, da su neki pokušaji rastanka sa životom prikriveni i okolina ih ne prepoznaje, kao poziv u pomoć. Mnoge su nesreće mladih, zapravo, pokušaji samoubojstva. No, mi smo u tome skloni vidjeti delikventno ponašanje i kao takvo osuditi, i time zatvoriti izlaz iz krize. Društvo uvijek može i mora, činiti više, nego što čini. Zakon o zdravstvenoj zaštiti, predviđa zaštitu mentalnog zdravlja, a osnovan je samo jedan Centar za zaštitu mentalnog zdravlja u Zagrebu. Po meni bi takav centar trebalo osnovati u svakom županijskom središtu. Hrvatska ima danas nedovoljno dječjih psihijatara i samo jednu specijalnu bolnicu za dječju psihijatriju. Medijima se sugerira, manje senzacionalizma, kod objavljivanja vijesti o samoubojstvima djece, zbog izbjegavanja Wertherovog efekta, koji kod labilnog, samoubojstvu sklonog djeteta može izazvati želju, da to i samo učini. Ali o problemu kao takvom, svakako treba pisati, na taj način roditeljima i društvu ukazivati, da on postoji, da na njega treba djelovati. Obaveza je svakog sustava, bez obzira na ekonomsku moć ili stupanj društvenog razvoja, za djecu izdvajati najviše moguće. No, nije sve u novcu. Danas je mnogo veći problem nedostatak volje i vremena. Društvu nedostaje volje, roditeljima nedostaje vremena. Zavaravamo se, da smo napravili bitan iskorak, zabranivši fizičko kažnjavanje djece. Djeca se uglavnom ubijaju zbog nesnalaženja u svojoj sredini, odbacivanja od strane obitelji ili prijatelja, preburnih emocionalnih reakcija, odsutnosti potpore odraslih kad im je najpotrebnije. Najvažnije od svega je : BITI TU, KAD SMO DJETETU POTREBNI ! Završila bih citirajući prim.dr. Zdenku Gruden spec.psihijatrije: „Volimo li svoje dijete, budimo toliko hrabri i prepoznajmo samoubojstveni poriv u njemu. Odbacimo lijenost i pokrenimo se. Promijenimo svoje ponašanje, potražimo pomoć stručnjaka. Naše dijete zvoni na uzbunu zanemarujući svoj izgled, povlačeći se iz društva svojih vršnjaka ili imitirajući delikventno ponašanje. Riječ je o skrivenom i simboličkom samoubojstvu. Pokažimo mu ljepote života. Upoznajmo ga i sa zadovoljstvima, pravima, a ne samo obvezama.“ Napisala: Mirjana Kolarek Karakaš dr.med. spec.pedijatar